Neiskorišteni potencijali

Knjige kriminalističkog žanra vjerojatno su najpopularnije među čitateljstvom, pa zato i najbrojnije među knjižnim novitetima, osobito nakon nedavnoga buma skandinavskog krimića. Stoga su pisci, ako žele da upravo za njihovim krimićem posegnemo, primorani svoje štivo učiniti drukčijim od drugih. Svjestan toga, škotski šezdesetogodišnji autor Philip Kerr svoj ciklus krimića smjestio je u Njemačku, preciznije u Berlin, i to u vrijeme Drugoga svjetskog rata, a ono što njegove knjige čini drukčijim i zanimljivim jest činjenica da za protagonista ti krimići imaju policijskog inspektora koji je u službi nacista. Naravno, Kerrov berlinski policijski inspektor Bernie Gunther prezire nacistički režim i Hitlera, ali je njihovu uniformu primoran nositi jer „ili si s njima, ili te nema“, a oni ga toleriraju zbog njegove sposobnosti i učinkovitosti, iako znaju da njihovu zločinačku politiku i postupke ne podupire. Spomenuti motiv primjer je koji uvjerljivost ovoga romana dovodi u pitanje, a zbog čega se, uz još neke slabosti o kojima će biti riječi, potencijalno vrlo dobar roman na koncu nije izdigao iznad prosječnosti.

Roman o kojem je riječ je Dama iz Zagreba, deseti roman iz ciklusa krimića o Bernieju Guntheru, a njegov naslov sugerira zašto je knjiga nama zanimljiva i zašto je zapravo i bila prevedena na hrvatski. Radnja je smještena u 1943, a dama iz naslova fikcijska je, vrlo popularna njemačka glumica Dalija Dresner (koju je autor, kako u zaključnoj bilješci napominje, oblikovao prema stvarnim slavnim glumicama iz 1940-ih Hedy Lamarr i Pola Negri). Dalija Dresner podrijetlom je iz Hrvatske i pravo joj je ime Sofija Branković, a Gunther dobiva zadatak od sama nacističkog ministra propagande Josepha Goebbelsa (koji je glumicom opčinjen i želi je pridodati dugom nizu ljepotica kojima se „uvukao u gaćice“ zahvaljujući svojem položaju i zloglasnosti) da istraži sudbinu glumičina oca, kojem se u Hrvatskoj za vrijeme rata izgubio svaki trag, jer u protivnom ona odbija glumiti u novome filmu Veita Harlana (riječ je o stvarnom njemačkom redatelju poznatu po zloglasnome propagandnom filmu Židov Suess). U potrazi za glumičinim ocem Gunther dolazi u naše krajeve, neko vrijeme provodi u Zagrebu, a posjećuje i Banju Luku, da bi ga potraga za Dalijinim ocem odvela sve do Jasenovca. Domaćem je čitateljstvu uvijek zanimljivo pratiti kako nas i Hrvatsku doživljavaju i opisuju strani pisci, zbog čega je ta dionica romana posebno zanimljiva, a iz svake autorove rečenice razvidno je da je Kerr prije pisanja obavio ozbiljno istraživanje, ali i da je posjetio krajeve u koje dijelove radnje smješta. Opisi Zagreba ipak su prilično površni, ali se dionica smještena u naše krajeve naposljetku ipak pokazuje najzanimljivijom i najvažnijom u romanu (ali na tome ipak moram stati, iz razumljivih razloga vezanih uz žanrovsko određenje romana).

Philip Kerr svog junaka oblikuje po uzoru na Chandlerova Philipea Marlowea, pa je i njegov Guenther razočarani, deziluzionirani cinik, mizantrop i osamljenik, brz na pištolju, ali i na čaši i šlicu. Uzevši takva aktera za pripovjedača Kerr svoje stranice ispunjava opservacijama prepunim trpkog i oštrog humora, najčešće usmjerena prema nadređenim Guntherovim nalogodavcima, nacistima. Pritom su, uz vješto vođenu, uzbudljivu i vrlo dinamičnu radnju u kojoj čitatelji svjedoče Guntherovu rješavanju čak triju ubojstava na prostorima od Berlina do Švicarske, najdojmljivija sastavnica Kerrova štiva upravo Guntherove duhovite opaske. Iako on, kako rekosmo, u romanu rješava čak tri slučaja ubojstva, svi su oni skladno uklopljeni u arhitektoniku priče i međusobno povezani te priču ne čine prenatrpanom. A pohvale zaslužuje i vješto autorovo oblikovanje likova, koji su prilično brojni, ali ih on uspijeva učiniti međusobno raspoznatljivima i dovoljno individualiziranima. Pritom valja istaknuti da Kerr izbjegava karikiranje likova nacista, čime je postigao veću vjerodostojnost. Štoviše, Goebbelsa, koji se u romanu na više mjesta pojavljuje, autor vrlo uvjerljivo i autentično dočarava, dokazavši dobru pripremljenost prije pisanja, ali i stvorivši snažan lik antagonista.

Ukupan povoljan dojam, uz već spomenutu neuvjerljivost pozicije glavnoga junaka unutar nacističke policijske nomenklature, narušavaju još neke slabosti. U prvom redu to su iritantni obilni nanosi kičaste sentimentalnosti, osobito izražene u dijaloškim dionicama između Gunthera i Dalije, koji se, očekivano s obzirom na autorovo uvažavanje postulata noir-krimića, upuštaju u ljubavnu vezu, čime Kerr ponovno potvrđuje onu „da je svaki cinik zapravo razočarani romantik“. Osim toga, izabravši retrospektivno pripovijedanje (iz pozicije 1952. godine) Philip Kerr čitatelja je lišio dvojbe o pozitivnom razrješenju priče za protagonista, čime je i napetost umanjena, a time i čitateljevo zanimanje i pozornost, osobito u slučaju fabularnih dionica gdje se junak nađe u opasnosti. Skladno u radnju ukomponiravši rješavanje čak triju ubojstava Philip Kerr stvorio je dinamično štivo, ali ono, unatoč duhovitim ciničnim opservacijama protagonista u ulozi naratora te zanimljivom podsjećanju na upletenost u ratna zbivanja naizgled neutralne Švicarske (financije povezane s nacistima), ostaje ipak tek na razini osrednjosti i vjerojatno i ne bi doživjelo prijevod na hrvatski da radnja romana dijelom nije smještena u Hrvatsku.